Darwil me prvo podsjeti na mog dedu i taj sat ima veliku sentimentalnu vrijednost za mene, mnogi drugi satovi se ne mogu s time mjeriti. To što je deda imao Darwil sat koji je on nosio je nešto što me je na neki način vezalo za sam brend i što je postalo dio mog interesiranja kad su satovi u pitanju.

Kada sam bio jako mali, prije nekih 30-ak godina, tada sam želio i više znati jer su satovi tada bili jako dragocjeni svakome tko ih je imao. Zanimali su me i drugi satovi, ali posebno me zanimalo za Darwil jer ga je deda imao – zanimalo me kakav je to mehanizam, kakav je to sat, odakle je stigao. Cijela ta priča budi sjećanje. Malo kasnije, početkom 2000-tih, kada deda više nije bio tu, sve to što je činilo njegov život i te sitnice koje je ostavio za sobom, potakle su me da se upustim u tu priču. 

Na web stranicama na kojima sam kupovao satove još uvijek možete kupiti Darwil sat. Priča koju sam ja čuo jest da je Darwil postojao odavno, od nekih 70-tih godina. Znam da su postojale dvije faze proizvodnje kroz koju su ti satovi prošli. 

Jedna u Trstu, gdje su postojali različiti mehanizmi i kalibri iz raznih generacija, to je bio neki 74 ili 84 i ono što znam je da ovaj koji ja imam ima Unitasove mehanizme koji se kasnije ugrađuju i pokazali su se kao jako kvalitetni. 

Darwil više ne postoji, gasi se negdje malo prije 2000. godine. Tada mu se gubi svaki trag i glas. U razgovoru sa urarima i nekim ljudima koji vole satove, saznao sam da su Darwil satovi bili nešto što je prilično bilo poznato i rasprostranjeno u bivšoj Jugoslaviji, možda ne toliko  na globalnom tržištu. Sama ta distribucija i blizina Trsta je je diktirala tu rasprostranjenost Darwila kod nas, a možda je Darwil targetirao isključivo tržište bivše Jugoslavije.